– Jedno moguće čitanje izložbe –

„Ja o Wunderkammer-u mislim ne samo kao o konkretnom prostorno-vremenskom momentu u istoriji, već kao o teatarskom konceptu koji uzdiže teme koje za uzvrat informišu i svedoče o različitim epistemama. Iz ove perspektive, kabineti čudesa mogu se sagledati kao materijalne manifestacije osećaja koji se bazirao na odbacivanju vrednosti progresa zadatih prosvetiteljstvom, raciom i korisnosti; ova perspektiva uzdiže kolekciju, klasifikaciju, taksonomiju, dokumentaciju i postavku.“

(M. Endt, 2008, Reopening the Cabinet of Curiosities: Nature and the Marvellous in Surrealism and Contemporary Art, University of Manchester, str.24)

Početkom maja 2023. godine kustoski tim Kulturnog centra u Beogradu uputio mi je, kao autorki monografije „Kabineti čudesa u svetu umetnosti“, poziv da se kroz javno vođenje-predavanje osvrnem na izložbu „Otkopavanje kolekcije“ predstavljenu u galeriji Podrum ove institucije, a koju potpisuju Vladimir Bjeličić, Jana Gligorijević, Zorana Đaković Miniti i Siniša Ilić. Izložba je nastala povodom aktuelnog promišljanja kolekcije dela predstavljanih na Oktobarskim salonima u Beogradu. Dakle, naš protagonista, Kolekcija OS, kao i drugi potomci zbirki umetnina, ali i drugih najrazličitijih predmeta, već na samom početku nameće pitanja svoje svrhe odnosno potencijala koje ona danas ima, a uz konstantna preispitivanja koncepta kolekcionarstva, prevrednovanja i međusobnih relacija objekata u onom trenutku kada postanu delom kolekcije jedne institucije, te najzad i pitanja kritike same institucije kao aparata kroz koji društvo misli (M. Daglas, 2001: Kako institucije misle, Beograd: Fabrika knjiga).

Prilazeći samo ovlaš ovim kompleksnim odnosima, osvrnula sam se prvo na istoriju Oktobarskog salona u Beogradu, turbulentnu bar onoliko koliko je to bila i istorija same prestonice od perioda osnivanja ove umetničke manifestacije početkom šezdesetih godina 20. veka do danas. Osnovana kao smotra najboljih od najboljih, ova godišnja, a zatim bijenijalna izložba već decenijama se transformiše u velikoj meri prateći ne samo tokove moderne odnosno savremene umetnosti na ovim prostorima, već i oslikavajući aktuelne društveno-političke odnose. „Na inicijativu Narodnog odbora grada Beograda, osnovana je pri Modernoj galeriji jedna značajna kulturna institucija, Oktobarski salon, koja svake godine, u čast oslobođenja glavnog grada treba da pokaže najbolja dela naših najboljih umetnika i time, istovremeno, najpotpuniji presek kretanja, idejnih i kvalitetnih pomeranja u našoj umetnosti.” (M. Protić, 1960. Časopis Komunist, Beograd: Organ centralnog komiteta Komunisticke partije Jugoslavije) Od tada, putujući kako u kalendaru (nekada uopšte ne bivajući čak ni u oktobru), tako i kroz institucije koje je organizuju, prostore u kojima se održava – od Paviljona Cvijete Zuzorić na Kalemegdanu, preko izložbenog prostora umesto kojeg je izgrađena garaža i nekolicine galerija ukinutih kulturnih institucija, do napuštenih, odnosno razrušenih javnih objekata prestonice koji će vremenom dobijati nove namene i vrednosti – Oktobarski salon, danas u organizaciji Kulturnog centra u Beogradu, menjao je koncepciju više puta i vremenom zastupio gotovo sve za ove prostore relevantne stvaraoce. Stoga, inicijativa za prikupljanje na toj manifestaciji predstavljanih radova, odgovoran je i logičan sled događaja ukoliko o ovoj, konstantno rastućoj zbirci razmišljamo kao o svedoku vremena. Nastajala od 2011. kada je Jan Fabr nakon 51. Salona poklonio svoj rad Kulturnom centru, kolekcija broji preko 140 umetničkih dela. Odličan uvid u njenu dokumentaciju ponuđen je u digitalnoj formi, na sajtu KCB-a, na čemu sam kao istraživač, naravno, već pri prvom pregledanju bila zahvalna kolegama koje su bazu uredile i publikovale.

Ipak, koliko god dokumentacija o umetničkim delima i njihovo čuvanje radi čuvanja bili značajni, nemoguće je izostaviti pitanje: i šta sad sa tom kolekcijom? Kako kroz nju danas komunicirati? Kakva značenja i odnose nudi ova obimna grupa rekontekstualizovanih radova koja se čuva u depoima jednog kulturnog centra? Na koji način ubuduće vršiti selekciju, koji su to kriterijumi za odabir radova koji će, u mnoštvu prikazanih na Oktobarskom salonu neke godine, najzad postati delom kolekcije?

Verujući u snagu savremenog umetničkog i kustoskog gesta, tim KCB-a uspeva da ponudi neke od mogućih odgovora, ili pak da produbi postavljena pitanja upravo projektom „Kolekcija decenija“ u okviru kojeg nastaje i pomenuta izložba „Otkopavanje kolekcije“ održana od 11. maja do 17. juna 2023. godine. Prilazeći kolekciji u želji za otkrivanjem, ali sa neskrivenim čuđenjem, odnosno začuđenjem dok pronalazi mnoštvo njenih slojeva, kustosko-umetnički tim se opredeljuje za metodologiju Wunderkammer-a, odnosno svojevrsni model izlaganja koji preuzima značenja i karakteristike postavke imanentne kabinetima čudesa.

Veličanstvene kolekcije najrazličitijih predmeta, kabineti čudesa odnosno kurioziteta, bili su veoma zastupljeni u zapadnoj Evropi tokom perioda renesanse i baroka. Na istom mestu bile su sakupljene umetnine i antikviteti, uzorci flore i faune, različite kreacije čoveka, kao i pisana građa, sačinjavajući celinu namenjenu eruditskom izučavanju, ali i reprezentaciji vlasnika. Ovi nagomilani predmeti mogli su biti izloženi u vitrini, posebnoj kutiji, radnoj sobi ili pak u čitavim zamcima velikih vladara. Želeći da okupi sve znanje sveta na jedno mesto, na svojevrsan način ukroti i sebi podredi vreme i zamrzne neizbežni napredak života ili istorije, kolekcionar je tako postajao suveren ličnog mikrokosmosa. Svaka kolekcija, iako nizgled haotična i ispunjena nagomilanim predmetima postavljenim u alogične odnose, odgovarala je odnosu čoveka ranog modernog doba prema znanju i razumevanju sveta. Jukstapozicije predmeta podsticale su odabrane posmatrače na kako fizičko, tako i mentalno lutalaštvo u želji za otkrivanjem. Kabineti čudesa se zatim, zajedno sa promenom odnosa prema znanju u vreme prosvetiteljstva transformišu u zbirke umetnina, minerala i prirodnih vrsta, tehničke zbirke i druge kolekcije modernih muzejskih institucija sa jedne strane, odnosno prostore za eksperiment i naučno otkriće s druge.  Interesovanje za kolekcije kurioziteta i predmodernu estetiku čudesnog opet se javlja početkom 20. veka kada se razočarani u obećani progres modernizma i isključivo racionalno saznanje, kroz poeziju, a zatim i vizuelne umetnosti, stvaraoci vraćaju estetici čudesnog i težnji podsvesnom i zaumnom. Stoga modele jukstaponiranja predmeta u tehnici kolaža, asamblaža i čitavih instalacija danas možemo razumevati i u ovom kontekstu, dok se stvaralaštvo umetnika poput Bretona (André Breton), Kornela (Joseph Cornell) i drugih direktno tumači i dovodi u vezu s pojmom kabineta čudesa. Najzad, savremena umetnička i kustoska praksa sve učestalije se nedvosmisleno oslanjaju na ovaj fenomen kao svojevrstan metod, mogući način promišljanja vladajućih sistema vrednosti, te alat za institucionalnu kritiku.

Dok kustosko-umetnički tim dakle, oslanjajući se na baštinu kabineta čudesa kao svojevrsne slike sveta svog vlasnika, a u kontekstu promišljanja kolekcije Oktobarskog salona, polazi od pitanja kakva je slika sveta danas, već sam naziv izložbe: „Otkopavanje kolekcije“ asocira upravo na kritiku institucije (muzeja) i intervenciju Freda Vilsona: „Rudarenje/otkopavanje muzeja“ (Minning the Museum). U ovom, u istoriji muzejske i umetničke prakse veoma značajnom, čak revolucionarnom činu, godine 1992. u Muzeju istorijskog društva Merilend, Vilson je suprotstavio nikada pre toga izložene predmete koji ukazuju na robovlasničku istoriju, a koji su se nalazili u depou muzeja, sa objektima u stalnoj postavci – reprezentima buržoaskog, belačkog stanovništva i na taj način pronikao u pitanja društvenih odnosa i odabira slike pamćenja jedne zajednice u kojoj su određeni segmenti namerno stavljeni u zaborav. Ista pitanja do danas ostaju aktuelna i univerzalna: kakva je slika sveta koju nam nude muzeji kao predstavnici istorije koju pišu pobednici i gde su tu individualne povesti, obični životi? Kakvu ulogu (može da) ima umetnost u ovom kontekstu i možemo li ponovo biti na tragu velikih zaokreta? Kustosko-umetnički tim rudareći depo Kulturnog Centra u Beogradu, te izlažući njegove fragmente u Podrumu (prostoru koji i sam asocira na ostavu s nagomilanim predmetima koji godinama skupljaju prašinu) postavlja pak, za lokalni kontekst relevantna pitanja zaborava odnosno reaktuelizacije i revalorizacije prošlosti sačuvane u, tokom prethodne decenije sakupljanoj, kolekciji. Prožetost pitanja revolucionarnih promena u svetu (umetnosti) i uloge pojedinca, istaknuta su već na samom početku izložbe, kroz dva rada koja se međusobno prepliću. Fotografije stolica korišćenih u obrazovnim institucijama na kojima su tragove ostavile generacije koje su ih koristile (rad Milorada Mladenovića), već se na stepeništu za podrum susreću sa video radom Zorana Popovića: „Gestualni govor Jozefa Bojsa“, 1973. godine snimljen performans-predavanje Bojsa posvećeno aktivnom učesniku Francuske revolucije Anaharsis Klocu. Nakon što je snimio i montirao ovaj performans, Popović ga je nekoliko puta predstavio u Studentskom kulturnom centru u Beogradu (u kojem upravo u toj deceniji lokalna savremena umetnička scena nesumnjivo doživljava zaokret), da bi digitalizovanoj verziji ovog video rada 2016. godine dodao i prodornu muziku Riharda Vagnera.

Dok u našem umu još uvek odzvanjaju ovi tonovi i slike prošlosti, na sledećem koraku nailazimo na meku skulpturu Ane Krstić čiji oblici i senke pozivaju na dalje otkrivanje, ali čiji naziv nam jasno stavlja doznanja da jednostavne i lake odgovore nećemo iznaći: „Mi ne znamo šta je to, ali sigurno nije ono što ti misliš da jeste.“ Na ovaj način uveden u postavku, posetilac može da nastavi putanjom koju nudi Siniša Ilić: „Ljubičasta nit spaja sve izložene radove mapirajući ih u prostoru kao zbir kurioziteta mnogostrukih potencijala“, ili pak samostalno da otkriva odnose u haosu postavljenih radova. Tako se iz mog rakursa dalje niže osvrt na dadaizam kroz rad Vladana Radovanovića, dok kustoski gest jukstaponiranja zvučne instalacije Dubravke Sekulić sa crtežima Juke Korkelie karakteriše alogičan odnos svojstven relacijama između predmeta u kabinetu čudesa, ali i asamblažima modernog doba. Prostorija u kojoj je „Stara frajla“, odnosno zgrada Geozavoda u Savamaloj u Beogradu (rad Dubravke Sekulić) u dijalogu sa, za ovu priliku rekontekstualizovanom sajt-specific prostornom instalacijom „Ništa nije trajno“ (Juke Korkelie) upućuje nas na razmišljanje o danas veoma aktuelnim društveno-političkim, pa onda i prostornim pitanjima nove panorame grada u kojoj se ovaj simbol modernog doba prestonice sada potpuno gubi. „Sagrađena sam da budem centar privrede i budućih finansija. Srce važne kapitalističke države. U dobrostojećem kraju. Jedan pogled iz hotela Bristol prekoputa učinio bi da sva ustreperim od iščekivanja dobrog života koji sledi. Pa, to je bila greška. U mojim hm, hm godinama, jedna stvar u koju sam se iznova i iznova uveravala je to da se planovi prave za jedan pravac, a da stvarnost krene drugim.“ (transkribovan segment iz zvučne instalacije „Stara frajla“ Dubravke Sekulić)

Da konstantne turbulentne okolnosti pogađaju pojedinca koji svoj identitet neretko uspeva da otelovi samo u ličnom mikrokosmosu koji gradi nasuprot velikim, zvaničnim povestima, ukazuje i Vuk Ćosić svojim „Unboxing“ video performansom. Repliku Dišanove Kutije u koferu (Boîte-en-valise) – svojevrsnog medija kreativnog izraza zbog kojeg su se gore već pominjani Kornel i Dišan susreli – Ćosić posvećeno otpakuje u privatnom prostoru svog doma, ispred biblioteke sve vreme komentarišući kontekst, odnosno značaj ovog predmeta i knjiga u pozadini za njega. Iseljavajući se iz Beograda 1991. godine zbog raspada Jugoslavije, ovaj umetnik sa sobom nosi ličnu biblioteku osiguravajući na taj način kontinuitet svog sopstva u neprestanom menjanju mesta i konteksta kojem su generacije u njegovoj porodici izložene usled društveno-istorijskih okolnosti. Koliko su uz Dišana, Kazimir Maljevič, el Lisicki, Vlado Martek, Zoran Gavrić i drugi stanovnici Ćosićeve biblioteke utemeljili stvaralački pogled ovog umetnika, toliko su na njega uticale i slike kraha svih sistema vrednosti i društvene krize devedesetih godina. Ako su renesansnom kolekcionaru prostori lutalaštva i otkrivanja bili novi, tek otkriveni kontinenti na kojima sakuplja kuriozitete, umetnicima na ovim prostorima tokom perioda raspada Jugoslavije to su đubrišta, napuštene fabrike i buvlje pijace prepune odbačenih predmeta koji su izgubili svoje vlasnike. Pronađene predmete oni sakupljaju dajući im nova značenja i stvarajući svojevrsne konstelacije, poput rada Vlatke Horvat na podu galerije Podrum: „Neočekivane provizorne konstelacije i susreti predmeta i materijala, uzetih iz više različitih konteksta, pokreću niz novih asocijacija čime se konstruišu iznenađujući odnosi, a prostorne hijerarhije okreću se naglavce.“ (https://kolekcija.oktobarskisalon.org/sr/kolekcija-umetnik/vlatka-horvat/) Ovaj rad još jednom potvrđuje tezu o teoriji smeća Majkla Tompsona prema kojoj prerano odbačeni predmeti umesto da dostignu bezvrednu tačku i pretvore se u prašinu, nastavljaju da postoje u takozvanom vanvremenskom i bezvrednosnom limbu iz kojeg ih nekada kasnije može otkriti kreativni pojedinac i uspešno ih prevesti u kategoriju predmeta sa trajnom vrednosti. Indikativan je i njegov zaključak da u savremeno doba, „(…) ukoliko želimo da izučavamo društveno kontrolisanje vrednosti, moramo izučavati smeće“. (M. Thompson, 1979: Rubbish Theory: the Creation and Destruction of Value, Oxford University Press, str. 10) Prostor za dalju kontemplaciju ovih problema ostvaruje i enformel slika Perice Donkova asocirajući kustose na oplatu vremenske kapsule. Ipak, prisutnost savremenog trenutka i čini se na žalost sve aktuelnijeg segmenta slike našeg sveta, nesumnjiva je kada se samo okrenemo prostornoj instalaciji Ivane Smiljanić preko puta.

U radu nazvanom: „Zapamtićeš ti mene“ konture ženske figure u pokretu ispunjene sitnim slovima nižu se na providnim tablama. Ispisan tekst pripada takozvanom „dnevniku uvreda“, odnosno rečenicama koje je umetnica beležila tokom traumatičnog ličnog iskustva, ili čula na ulici, u gradskom prevozu… „Izvučene iz konteksta, one su banalne, dvosmislene ili duhovite („lepo si ti to smislila”, „misliš ako si se udala da si se obezbedila”, „zapamtićeš ti mene”, „budi srećna što si sa mnom”…).“ Posebnu atmosferu instalaciji daje svetlo iza transparentnih ploča, kao i snimljen glas umetnice koji povremeno potpuno ravnodušno izgovara neke od ispisanih rečenica. „Autorka se oglašava izgovarajući po jednu od rečenica iz „dnevnika uvreda”, ali samo one malobrojne koje direktno vređaju, ponižavaju i ugrožavaju integritet osobe kojoj su upućene (…) Ove rečenice izgovaraju se reč po reč i sasvim bezizražajno, neusaglašeno sa značenjem, tako da zvuče neodređeno, kao kurs jezika ili govorni automat.“ (https://kolekcija.oktobarskisalon.org/sr/kolekcija-umetnik/ivana-smiljanic/) Utisak koji uz naslov ovaj rad ostavlja u vremenu učestalog psihološkog, pa i fizičkog nasilja, podstiče pitanja: šta danas biramo da pamtimo, a šta prepuštamo limbu zaborava, odnosno šta institucije i javno mnjenje biraju da ne pamte?

Nadalje, dok svakodnevno koristimo pojmove poput: cirkularna ekonomija, zelene politike, zaštita životne sredine istovremeno na globalnom nivou čineći suprotno od ideja koje ovi pojmovi zastupaju, prostorija posvećena pokušaju povratku prirodi, zaokružuje ideju Wunderkammera u kojem su prirodnine i artificialije ravnopravni elementi zbirke. Kustosi stoga herbarijum s pravom stavljaju na pijedestal, a umetnice (Karla Mati, Dušica Dražić i Nena Skoko) u radovima kreiranim od biljaka ostavljaju otiske ličnih traženja, borbi i tragedija.

Ljubičasta nit najzad vodi do rada umetnika koji istu i postavlja. Siniša Ilić nas filmom „Prelazak u zbilju“ vraća na početak, našem protagonisti Kolekciji OS i svim slikama sećanja koje ona čuva, pa i svim potencijalima koje otkriva. Film nastaje pre nekoliko godina kada je umetnik u okviru projekta „Koleckija decenija“ bio pozvan da iz svoje perspektive tematizuje kolekciju Oktobarskog salona. „Nekoliko je polazišta tog rada. Slika Ljubice Cuce Sokić koja se nalazi u jednoj od kancelarija Kulturnog centra Beograda, serija nepotpisanih fotografija pronađenih u prostorijama KCB-a i izvedbeno prostorna interpretacija teme rada. Fotografije daju kolažni uvid u život u Jugoslaviji i Beogradu, različitog su kvaliteta i iz različitih epoha. Na njima vidimo Tita i radne akcije, izgradnju i modernizaciju države, te kulturne događaje i stil života druge polovine XX veka. Dok nam taj materijal pruža uvid u društveni okvir u kojem živi i razvija se i sam Oktobarski salon, slika na platnu Ljubice Cuce Sokić, izložena u kancelariji postavlјa danas aktuelno pitanje o poziciji umetnosti – da li je ona scenografski element, kulisa složenim procesima rada u polјu, u ovom slučaju, umetnosti i kulture, ali i politike.“ (Siniša Ilić, https://kolekcija.oktobarskisalon.org/sr/os-57-vesti/kolekcija-decenija-u-panceva/) Slika Cuce Sokić iz kancelarije simbolično se premešta do Podruma i pridružuje ovom svojevrsnom kabinetu čudesa otelovljenog izložbom „Otkopavanje kolekcije“, dok fotografije i scene koje umetnik bira da predstavi u filmu lako mogu podstaknuti dodatne slojeve tumačenja rada. Tako je teško oteti se utisku podsećanja na to da jugoslovensko nasleđe Beograda neumitno gubi svoje značenje, a da je uloga Kolekcije OS, savremenih institucija kulture, pa i uloga same umetnosti da osigura da se ovo nasleđe i svi drugi slojevi sećanja sa svim naucima koje nose, zadrže bar fragmentarno u novoj slici sveta.

I na samom kraju, ponovo smo na početku. Iako je izložba zatvorena uz javni performans vraćanja radova iz Podruma u depo, otvoreni (ili bar potcrtani) problemi i izazovi, nadam se, ponukaće nove postavke koje će nastaviti da pozivaju na kritiku i preispitivanje. Najzad, verujući snažno u cikličnost pojava, na svojoj putanji otkrivanja i ja se vraćam početku: onlajn digitalnoj bazi Kolekcije OS još jednom se uveravajući da je mogućih pravaca kretanja – kako kroz ovu izložbu, tako i kroz čitavu zbirku – mnoštvo, te da će odnosi između elemenata kolekcije uvek zavisiti od ličnog pogleda, čovekovog uma koji je svojevrsna enciklopedija, kabinet čudesa ispunjen slikama (o)sećanja)) koje pojedinac pokušava da ospolji.

Milena Jokanović / Naučna saradnica
Filozofski fakultet – Univerzitet u Beogradu
Odeljenje za istoriju umetnosti, Seminar za muzeologiju i heritologiju

Više informacija na: http://www.cmih.rs/saradnici/milena-jokanovic/